PODELI

Hej, ženo, heej, pa ne može to tako, ja sam bio na redu, isprva zavapi čovek, a zatim se, svukavši sa reči svlak molećivog tona, zajapuri, gle, poče da brekće i šišti, boreći se s dahom, nepravdom, ama sa sto svetskih zála koji mu se odjednom sručiše na glavu. Prvi sam predao knjižicu, evo, vi ste mi svedoci, a ova beštija uđe pre svih nas… pa, majku mu poganu, bre, gde je tu red, pu, vidi je samo, bezobraznice, heeej, alamunjoo…

Malo je nedostajalo da se zagrcne od reči i jeda koji su mu se, u grozdovima pljuvačke, slivali preko, ali već bi kasno. Pokuša nadvoje-natroje da sakupi eventualne sledbenike i živu silu za oganj svog besa, ali troje prisutnih u čekaonici Doma zdravlja s nelagodom nastavi da gleda svoja posla, i, uglavnom, tupo zuri u vrata iza kojih par trenutaka pre šmugnu gospođa koja se, istini za volju, zaista iznenada tu stvori i, bez ikakvih pripremnih ili izvinjavajućih podrobnosti, pronađe svoje utočište u ordinaciji.

U prvi mah se činilo da će starac (a, ruku na srce, možda i nije bio toliko star, tek, recimo, prilično oronuli šezdesetogodišnjak, dajmo mu, eto, šezdeset pet, da ne sitničarimo, no, valjda je to neka taman akreditiva da ga se može nazvati, hajde, možda ne starcem, ali, vremešnim gospodinom, svakako) dakle, izgledalo je da će gotovo potegnuti kaput drznice, koja je (vešta je i brža od njega, nema šta) zaobišla muljave plastične stolice, zablentačila se na vrata i raskrilila ih, tek tako, bez kucanja i potpuno ignorišući tu već skupljene nevoljnike, već nestala iza leđa dežurne sestre, koja se sad, kao neki drusni kerber, isprsila na svom stražarskom mestu.

Šta je čiča, šta si zapenio? Valjda ja znam ko je kad predao knjižicu i ko kad ima zakazano. Kako vas nije sramota, tu da ćutiš i da mi ne praviš gužvu, sad ću zvati obezbeđenje. A, kakvi smo ljudi, molim ti se bože…, reče sestra, ratnički premazana s bar pet slojeva šminke, i pogleda bundžiju sa visine, a zatim, kao čudeći se što uopšte na svakakve gluposti troši svoju uobičajenu dnevnu zalihu reči pripremljenu za opštenje s pacijentima, popravi mantil, pokroviteljskim pogledom pomilova svoje prilično izdašne grudi (bilo bi dobro da nam sad ne odvuku pažnju), udobnije smesti u gornji džep nekoliko olovaka, dekorativno tu zadenutih, i zalupi vratima onoliko jako koliko već medicinske sestre umeju, jer je to prvo, a često i jedino, što nauče u svojim školama medicinske osionosti.

Kakav je ovo bezobrazluk, oca im pokvarenog, nastavi srdžbenik da bogoradi po rodoslovu svojih neprijatelja, a donja usna mu se trznu nekoliko puta, i gusenica obrve, kao nekim federom povezana s ostalim pokretima lica, otide mu visoko ka čelu, pa tu stade da se nadima i lepezasto širi.

Potraži opet saučesnike u polupraznoj čekaonici, ali, devojka koja je mirno stajala oslonjena o zid nastavi da gladi ekran mobilnog telefona onim širokim potezima kojim i inače teatralno lepi svetlosni snop za negovane jagodice svojih prstiju. Bakica, do tad gotovo neprimetna, raskrili tešku torbu koju je, kao u strahu da bi mogla biti plen nekog napasnika, čvrsto držala na kolenima, i poče da bavrlja po njoj. Probijali su se, u kroz te  trenutke tajaca, šumovi na osnovu kojih bi se moglo pretpostaviti da torba krije mnogo potencijalnih čuda (šuškao je celofan, zveckalo staklo nekih tegli, u jednom momentu je, čak, zaroptao i čičak novčanika…) Zatim joj se lice u hipu razvedri kad spasonosno ugleda crvenu tvrdu bombonu (jagoda, višnja?) potpuno prilepljenu za glatki papir i tad, s olakšanjem što je sebi pronašla zanimaciju, poče taj spasonosni plen pedantno i uporno odlepljivati od umazane ambalaže, trudeći se da što manje obraća pažnju na okolni svet.

A on se, svakako, pretvarao opet u buku i beštimanje. Četereset godina plaćam zdravstveno, krvi im jebem, kod lekara idem samo kad moram, sam se lečim gimnastikom i čajevima, serem im se Hipokratu u bradu, a, evo, i kad odem, vidi šta se dešava?I mi hoćemo da budemo uređena država, mi? Jebo nas pas šugavi! Iznenađujuće hitro se opet stvori kraj vrata, zašaketa po njima dva-tri puta, ali se videlo da ta žustrina jenjava i da se kao malo i pokajao, a, možda i uplašio posledica tog nasilništva. Naravno, s druge strane reakcija je izostala. Prisopti uvo na mesto gde je maločas nasrtao i ozlojeđeno jeknu: Pa da, sad će da srču kafu. I za ovo sam ja gaće krvario, za ovaj javašluk, za ovaj, zastade, kao premećući izraze po glavi, za ovaj fašizam, jebo im Hitler sve najrođenije, i sve, i staro i mlado! Crnomanjasti momak, koji je do tad skrušeno sedeo i, verovatno, pripremao rečenicu kojom će se doktoru požaliti na svoj prilično delikatan problem, izvi vrat i dobaci: „Ciganjska posla, kume!“, a zatim se, očigledno iznenađen uspelošću svoje dosetke, nakezi, otkrivajući reljefni nered požutelih zuba.

Čiča je, za to vreme, došao do daha, ali je boja njegovog lica ostala skerletna, a vene na vratu samo što mu nisu prsnule: Sad ću da odem do direktora, i tu bubašvabu znam od ovoličko, neodređeno šakama obuhvati zamišljeni zamotuljak, neće to tako da završi… Krenu ka mutnoj dubini hodnika (neonke su žmirkale i razroko treptale), pa se vrati i svom snagom šutnu metalnu kantu koja mu se, moglo bi se reči i namerno, našla na putu. Kanta odlete, a iz nje ispadoše zgužvani papiri i neka potamnela guka vate. Utom, besni čovek posrnu malo, pa se, s nevericom u očima (gusenica obrve naglo se skljoka i potpuno mu prekri kapak) pribra, uspravi  i… oho, ajoj – stropošta na pod. Ču se tup udarac, kao da je na pod bačena vreća puna blata i mulja, on trznu još dva-tri puta rukom (ko bi to još sad brojao?), prst mu se zgrči i jasno se čulo kako mu se grlo zapuši nekom krvavom smolom, a kroz dušnik mu zabaulja dug i jeziv ropac. Devojka vrisnu, u jednom momentu se, čak, učini da će kameru telefona okrenuti ka smrtniku, ali, srećom, odustade od toga. Možda je ošinu savest, a možda se i doseti da joj je baterija pri kraju. Garavi svedok zalupa otvorenim dlanom po staklenom šalteru iza kojeg, naravno, nikoga ne beše. Alo, umre vam ovaj, aloo, sestro!  S druge strane hodnika dotrčaše neki momci u crvenim jaknama, jedan se i, kao, polusagnu do čoveka, otkopča mu košulju, nešto se tu i zapetlja, opipa mu snop vratnih žila, pa ravnodušno odmahnu glavom i slegnu ramenima: Kad pre, jeste brz, svaka mu čast. Devojka, čak vidno i drhteći (to će još iste večeri, prepričavajući uz martini događaj drugaricama, naravno, prećutati), upita jednog tehničara: A što ga ne roknete onim defibrato…onim na struju, a? On je odmeri, što bi i da nije toliko ljubopitljiva svakako učinio, pa joj kiselo dobaci: Samo smo tebe čekali, inače se ne bi setili. Zatim, izgleda postidevši se svog tona, pomirljivije dodade, u kvaru je, lutko, crk`o mu kondenzator.

Sestra, konačno, promoli nos, te podviknuvši ljudima da se sklone, i sama čučnu da se uveri u ono što već svima, pa i vrapcima popadavšim na grane susednog drveća (uočimo ih brzo, ljudske smrti ih se ne tiču i brzo će odlepršati dalje) beše jasno. Baka, koja je, bez ikakvih naglih kretnji, sve to pratila iz prikrajka, najzad izađe na kraj sa ušećerenim papirom, odmacura bombonu koja je već izgubila svoju formu i tužno se utufakijala, stavi je, polako, u usta i mirno, sisajuči prvi slatki sok, promumla: A lepo vam je čovek rekao da je on na redu!

Autor Predrag Ž. Vajagić

Izvor: Marginalac