Listen to this article
Haso je parkirao mercedes malo ukoso, kako to rade ljudi koji su navikli na veća parking-mjesta nego što ih domovina nudi. Švedske tablice blistale su na ljetnom suncu negdje u istočnoj Bosni, a Haso je izašao u laganoj košulji, onako kako se izlazi kada čovjek dolazi kao turist u zemlju iz koje je pobjegao.
Došao je zbog stećaka. Pročitao je negdje da su to „bosanski spomenici“, drevni, mistični, jedinstveni u svijetu. Njegova Bosna. Njegov identitet. Nešto što može da pokaže Šveđanima kada ga pitaju odakle je i šta je.
Prišao je prvom stećku.
Pogledao natpis.
Ćirilica.
Okrenuo se drugom. Ćirilica. Treći. Ćirilica. Počeo je da hoda brže, od spomenika do spomenika, kao da traži grešku u sistemu, kao da će jedan od njih biti drugačiji. Radoslav. Vladislav. Vukmir. Gojislav. Prijezda. Ime za imenom, uklesano u kamenu već šest, sedam stotina godina, i nijedno od njih nije bilo ono što je Haso priželjkivao da pronađe.
Sjeo je na travu.
Sunce je grijalo. Negdje je zujala pčela.
Haso je u glavi počeo da slaže slagalicu koja nikako nije htjela da se složi. Učili su ga u školi da su stećci bosanski. Bosanski su. To je činjenica. Ali ovi natpisi… ova pisma… ova imena… Sjetio se Erdogana, kojeg je gledao na YouTubeu i osjećao ponos. Sjetio se osmanske zastave koju je jednom okačio kao story na Instagramu. Sjetio se kako je navijao za tursku reprezentaciju na Evropskom prvenstvu, više nego za bosansku.
A onda se sjetio sultana.
I onoga što je sultan uradio posljednjem čovjeku koji je vladao narodom koji je podigao ove kamene spomenike.
Glava. Odvojena od tijela.
A on, Haso, u Švedskoj plaća pretplatu na turski Netflix.
Kući se vratio ćutke. Žena ga je pitala kako je bilo, rekao je „dobro“. Legao je. Nije mogao da spava. Ustao je, upalio računar, počeo da čita. Ugasio računar. Opet legao.
Drugog dana je počeo tiho da govori sam sa sobom. Žena je mislila da telefonira.
Trećeg dana ujutro, dok je pokušavao da zakopča košulju, shvatio je da su mu ruke okrenute prema leđima i da ne može da dohvati dugme. Stajao je tako nekih petnaest minuta.
Komšija koji ga je odvezao na psihijatriju rekao je da je Haso tokom vožnje mirno gledao kroz prozor i samo jednom nešto promrmljao. Nešto o ćirilici i mercedesu. Ili možda o mercedesu i sultanima. Komšija nije bio siguran.
Na prijemnom odjeljenju, kada su ga pitali kako se zove, rekao je „Huso“, pa zastao, i rekao „ili Husein“, pa opet zastao a u glavi su mu se nizala imena Radoslav, Vladislav, Vukmir, Gojislav, Prijezda…
Doktor ga je pregledao i zapisao: Pacijent je dezorijentisan, djeluje odsutno, ima teškoća sa identifikacijom ali je sposoban za fizički rad na baušteli.
Bila je to, pomislili bismo, najpreciznija dijagnoza koja je ikada zapisana u toj ustanovi.
