Sportski novinar Šanerac, specijalno za Zicer otkriva kako se ekipa RTS „provela“ u Riju.
Mada su neki domaći tabloidi preneli kako se naša RTS ekipa bahatila u Riju o trošku države, istina je sasvim suprotna.
Po rečima našeg sagovornika Rijo je bio pravi pakao. Para nije bilo dovoljno ni za osnovne potrebe a smeštaj je bio pravi konc logor.
– Sve te priče kako smo se mi novinari RTS ludo provodili u Riju su smešne.- počinje svoju tužnu storiju Šanerac.
– Nas sad optužuju da smo se bahatili i trošili pare preko svake mere a mi smo se tamo proveli k’o bos po trnju. Sramota je pričati šta smo sve doživeli i kako smo proveli te dane u Riju.- navodi Šanerac.
– Smeštaj je bio očajan. Spavali smo po 6-oro u sobi u metalnim vojničkim krevetima na sprat. Nismo imali čime da se pokrijemo a noći tamo umeju da budu veoma hladne. Pacovi su nas preskakali noću dok spavamo. To su neki blokovi zgrada sa minimalnim obezbeđenjem koje zapravo često tu nije ni bilo. Nismo smeli izlaziti iz zgrade noću a i danju je bio veliki rizik, jer je ta četvrt poznata po kriminalu. Najgori je bio gradski prevoz. Vozili smo se u oba pravca između 4 i 5 sati svaki dan, po onoj vrućini sa gradskom sirotinjom koja je u istim tim autobusima prevozila živinu za pijac.- objasnio je Šanerac.
Šanerac je objasnio kako je hrana u olimpijskom gradu bila skupa, obrok je stajao 36 evra, što ekipa RTS sebi nije mogla prištiti te su se snalazili na razne načine.
– Jedan naš kolega, neću ga imenovati, je posle par dana gladovanja počeo da pretura kontejnere, jer su bogati američki novinari bacala bukvalno sve i svašta. Tako je uspeo da obezbedi makar kakav takav obrok za našu navinarsku ekipu.- požalio se Šanerac.
Kako je Šanerac objasnio sem hrane i voda je bila skupa, pa sem što su sve vreme bili žedni, nisu se ni kupali. Srećan je bio onaj deo ekipe koji je pratio vaterpolo, jer bi posle utakmice mogli da se bućnu u bazen i barem tako malo osveže.
– Jedva smo dočekali da se vratimo kući i okupamo. Ali sve smo junački izdržali za Srbiju i patriotizam!- kaže Šanerac.
– Pred polazak nam je bilo zabranio da se družimo sa Albancima sa Kosova, mada su oni bili radi da pomognu, ali mi nismo smeli ništa da prihvatimo pa ni pomoć. Od Hrvata smo se grebali za cigarete i po koje piće, ali nisu hteli da nam pozajme novac. Najgora situacije je bila kada je jednom kolegi nestalo lekova a niko nije imao para da se kupe ti lekovi. Zbog tog kolege smo počeli da izigravamo ulične muzičare da bi skupili pare u olimpijskom centru od stranih sportista i medijskih ekipa. Igrali smo Užičko kolo i pevali ojkače, jer nismo imali nikakve instrumente. – kroz suze je prepričao ove bolne uspomene naš novinar.
– Radili smo po 20 sati, a spavali 2 sata noću zbog straha za svoju bezbednost. Ništa nismo videli u Riju. Nismo pošteno popili ni jedno pivo. Nismo bili ni na Kopakabani. Ne možemo ni deci da pokažemo slike da smo uopšte bili u Brazilu.
.
– Mi koji smo preživeli pakao u Riju očekivali smo priznanja i odlikovanja od Tomislava Nikolića a umesto toga su nas dočekale kritike za rasipništvo. – zaključuje Šanerac.