Dopisniku Zicera iz Niša javio se nećak pokojnog načelnika UDB-e iz Peći, koji je greškom pušten iz duševne bolnice Gornja Toponica. Nećak „Boris“ je našem kolegi predao rukopis, za koji je tvrdio da je od izuzetnog značaja za sudbinu Srbije. Zatim je nastavio da hoda ulicom, da bi ga nakon tridesetak metara pokupili ljudi u crnim odelima, stavili u crnu limuzinu sa zatamnjenim staklima i odvezli u nepoznatom pravcu. Naš dopisnik je video da je rukopis izuzetno star i da su delovi napisani na grčkom i staroslovenskom jeziku. Kako bi rastumačio dobijeni dokument, obratio se neimenovanom profesoru nikad osnovanog Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Nišu.

Nakon što je pogledao rukopis, profesor je sa neksrivenim uzbuđenjem uskliknuo s ljubavlju da u rukama ima, ni manje ni više, nego autentični rukopis tumačenja Jovanovog Otkrivenja (Apokalipse), koji je svojom rukom lično pisao najveći srpski svetitelj, sveti Sava, tokom svog boravka u sinajskim manastirima. Profesor je opisno preveo sa grčkog i staroslovenskog najvažnije delove spisa, koje smo zbog njihovog neobičnog značaja, pohitali da objavimo.

Tumačenja svetog Save daju potpuno novo shvatanje Otkrivenja Jovanovog i, na naše veliko iznenađenje, vezuje ga za 6017. godinu od nastanka sveta. Vizije se odnose na period oko i nakon sudbonosnih preCedničkih izbora, koji će izmeniti tok srpske i ljudske istorije.

Naime, sveti Sava je imao viziju budućeg mračnog doba koje se nadvilo nad Srbijom. Svetitelj je s tugom shvatio da će se, u tim sudbonosnim vremenima, baš u Srbiji prelomiti zlokobni „Šesti pečat“ iz Jovanove Apokalipse i da će doći vreme vladavine agenta mračnih sila:

„I vidjeh, kad otvori šesti pečat, nasta zemljotres veliki, i sunce posta crno kao vreća od kostrijeti, i mjesec sav posta kao krv;

I političari srpski i tajkuni i udbaši i sledbenici kulta (nekakvog) Soroša i svaki rob i sirotnjak sakriše se u belome gradu na vodi;“

Ispostavilo se, kroz viziju svetitelja, da Jovanovo Otkrivenje, zapravo, opisuje vladavinu preteče samog Antihrista, lažova koji ima senzualne i poročne usne, četvoro očiju (naočare? – prim.ur.) i spojene prste kao znak pripadnosti latinskoj jeresi (jezuitska praksa sklopljenih vrhova prstiju? – prim.ur.).

Strašne posledice iz opisa otvaranja Šestog pečata (pobede preCedničkog kandidata pod rednim brojem šest? – prim.ur.), Sveti Sava opisuje na sledeći način:

„I pokloniše se zvijeri govoreći: Ko je kao zvijer? Ko može sa njom ratovati?

I dana joj biše usta senzualna koja govore ohole riječi i huljenja, i dade joj se vlast da zlotvori šezdeset i dva mjeseca (tri godine i dva meseca? – prim.ur.).“

Pored ove zveri, pojavljuje se i vizija njenog pomoćnika, onoga koji je nekada bio glavni, ali je na prevaru bio zatvoren i bačen u tamnicu na ledenom severu, odakle se vratio nakon dvanaest godina ropstva i počeo da služi zveri koju je sam stvorio:

„I vidjeh drugu zvijer gdje izlazi iz zemlje, i imaše stomak kao u praseta i govoraše kao da riče iz bunara.

I svu vlast prve zvijeri činjaše pred njom; i učini da se zemlja i koji žive na njoj poklone prvoj zvijeri, čiji se smrtni strah od njegova povratka iscijeli.“

Za vlast u državi boriće se deset kraljeva i jedan mladić iz naroda. Međutim, svi kraljevi su u službi ove dve zveri: „Jer dođe veliki Dan gnjeva njihova i ko od njih može opstati?”

Opis kraljeva glasi ovako:

„I stadoh na pijesku rečnome, i vidjeh kurjaka gdje izlazi iz beloga grada na vodi, gnevno rušeći rečna naselja pred sobom (Savamala? – prim.ur.), koja vodiše deset kraljeva i na čelima njihovim imena hulna: Saša, Vuk, Miroslav, Saša, Aleksandar, Boško, Vojislav, Aleksandar, Milan i Nenad.“

Međutim, nakon dugog posta i molitve, najveći srpski svetitelj je nadu pronašao u stihovima koji govore o jahaču na belom konju. Iako ti stihovi iz Otkrivenja deluju zastrašujuće, sveti Sava je video da se oni, zapravo, odnose na odgovor srpskog naroda, vernog svetosavskom zavetu, na otvaranje zlokobnog Šestog pečata.

Svetom Savi nije bilo jasno zbog čega će, u tim vremenima, ključna stvar biti degustacija jela od kupusa i mesa. Pa ipak, zapisao je da je kum belog jahača, koji je takođe vladao Srbijom dok ga nisu ubile sile mraka, rešio dilemu ovog čudnog jela na sledeći način: „Jedni jedu kupus, drugi meso, a u proseku svi jedemo sarmu.“ Iz tog razloga niko ne bi smeo da ode sa bojišta dok ne proba to mitsko jelo.

U svakom slučaju, sveti Sava je zaključio da će se Beli konjanik suprotstaviti zlu koje se pokrenulo otvaranjem kobnog Šestog pečata:

“I čuh kao glas između Belog i Prilepka mu, gdje govori: Mjera sarme za dinar, i tri mjere kaprićoze za dinar, a pivo i vino nemoj narodu uskratiti.

I vidjeh, i gle, konj beli i jahač na njemu mlađahni koji imenom svojim ljubi (Ljubiša? – prim.ur.), i sirotinja iđaše za njim; i dade mu se vlast nad četvrtinom zemlje (vlast nad četvrtinom zemlje – vlast u Srbiji je izvršna, zakonodavna, sudska, a četvrti je PreCednik? – prim.ur.).“

Prema tumačenju profesora, spasilac na konju belome ide i popisuje imena, ko je kriv, a ko je ispravan i razobličava lažne proroke (političare? – prim.ur.). Za njim ide sirotinja, s kojom će se suočiti bogati i moćni, „svi koji su krali, a narodu nisu dali“.

Sveti Sava zapisuje i kako će izgledati poraz zveri:

„I zbačen bi debelousti tiranin, stara zmija, koja se zove vuk ili kurjak, koja zavede svu Srbiju, i zbačen bi na zemlju, i s njime zbačeni bejahu svi botovi njegovi;“

Na kraju, sveti Sava ostavlja i opis pobede Belog konjanika:

„Potom vidjeh, i gle, mnoštvo naroda kojeg ne može niko izbrojati, od svakoga plemena i roda i naroda i jezika, stajaše pred prijestolom i pred konjanikom, obučeno u haljine bijele, i sarme u rukama njihovim, i vazduh mirisaše blaženstvom origana i pelata;

I behu mnogi referendumi i beše slobodna Srbadija i sve se narodi zemaljski divljahu poretku srpskome.“

Tako će, dakle, izgledati Srbija 6017. godine od stvaranja sveta, ukoliko sirotinja stane iza Belog jahača i gađa sluge Antihrista, samo jako i u krtinu.

Na kraju manuskripta, sveti Sava je zapisao čudne reči, koje je do skora bilo nemoguće rastumačiti: „Krug oko broja pet i bez sikiracije.“