Dragan Kišprdilov stoji iza svog štanda na limanskoj pijaci i ravna ljubičice bele s izrazom čoveka koji je siguran da bi umeo da upravlja državom, ali je privremeno sprečen u tome jer mora da proda još tri saksije da bi zatvorio kasu.

Dragan nije običan prodavac cveća. Dragan je intelektualac u tranziciji. Njegov deda bio je direktor fabrike koja više ne postoji,   otac predsednik mesne zajednice, a majka direktorica kulturnog centra.  Liman ima takvih porodica na pretek,  generacije funkcionera koji su stigli s različitih strana Jugoslavije, zauzeli stanove, i kroz deceniju-dve shvatili da su, zapravo, oduvek bili elita. Organski. Spontano. Kao što se razvija svest o sopstvenoj veličini kad živiš dovoljno blizu Bulevara oslobođenja.

Dragan gleda u gomilu na pijaci s blagim gađenjem.

– Karamfil – kaže on tiho, s gnušanjem na isti način kao i kad ugleda kakvog srpskog fašistu koji maše srpskom zastavom na srpskoj svadbi.

Žena u mantilu uzima tri crvena karamfila, plati i odlazi. Dragan za njom gleda kao za izgubljenom dušom.

– Znaš šta karamfil simboliše? – pita on Zorana, prodavca pored njega koji trguje toalet papirom i koji već dvanaest godina ne sluša šta Dragan govori, ali nikad to nije rekao naglas jer Zoran je miran čovek.

 – Autoritet – nastavlja Dragan ne čekajući odgovor. – Hijerarhiju. Balkansku patrijarhalnu matricu. Ko kupuje karamfil, taj podržava diktaturu, samo što su ljudi ovce i ne znaju. A ja to znam. Zbog toga sam ovde. Da probudim svest.

Na njegovom štandu piše, rukom ispisano na kartonu: Ljubičice bele – cvet slobodnih ljudi.

Jedan dečak je jednom prišao s karamfilom da ga zameni za nešto drugo. Dragan mu je održao predavanje od petnaest minuta o EU direktivi o slobodi izbora i evropskim vrednostima, nakon čega je dečak otišao zbunjen, a karamfil ostavio na štandu. Dragan ga je bacio u kantu. S ponosom i prezirom istovremeno.

Problem s kojim se Dragan bori u poslednje vreme nije zanemarljiv.

Srbija, po njegovoj dijagnozi, tone. Diktatura se uvukla na mala vrata, a narod, narod je stoka. Šeta, kupuje pljeskavice, karamfile, niko da pogleda ljubičice bele, gleda turske serije, i ne shvata da živi pod čizmom diktature.

– Treba Goli otok – rekao je jutros dvojici mušterija koje nisu tražile njegovo mišljenje. – Ali ovaj put za sav narod. Dok god ne shvati šta je demokratija i šta su evropske vrednosti.

Mušterije obično ne čuju i samo klimnu glavom i odu.

Dragan to smatra odobravanjem.

Noćima ga muči jedno pitanje, pitanje koje se javlja između drugog i trećeg gledanja vesti na N1: Ko bi mogao biti novi Tito?

Ne Tito-diktator, naravno. Dragan je protiv diktature. Ali Tito je ipak bio nešto posebno – nežan autoritet, onaj koji razume narod. Koji je govorio kroz mašinbravara i domaćicu, kroz filozofa i seljaka, i svi su osećali njegov glas kao svoj glas. Bili su jedno s njim. Magična ličnost. Demokratska magična ličnost. Takva demokratija koja funkcioniše, koja ima rezultate, u kojoj nema ovih gluposti sa tradicijom i nacionalizmom, nekim seljačkim običajima.

U sredu popodne, kad zatvori štand i pokrije ljubičice bele ceradom (s nežnošću kojom drugi ljudi pokrivaju decu), Dragan odlazi na Liman 3, u stan čija je stolarija menjana 1987. poslednji put. To je njegov stan. Prelistava stare knjige o Titu i razmišlja kako vratiti Tita.

 – Treba nam Tito. Kako da ga… povratimo?

Zatvori oči. Dugo. Meditira.

– Vaskrsenje! Ne, to je suviše popovski, a popovi su i doveli do svega ovoga. Da nije bilo popova Tito nikad ne bi umro!- zaključuje Dragan naglas.

Nastavlja monolog:

 – Dobro, ali treba nam neko ko bi bio Tito. Ko bi govorio kao Tito. Ko bi opet bio svetlost u tami. Ko bi vratio bratstvo i jedinstvo i evropske vrednosti istovremeno.

Otvori oči.

– Simbol! Treba vam čovek-simbol. – viče Dragan sam u stanu.

Počinje da razmatra kandidate.

 – Dinko Gruhonjić – intelektualna legitimnost, ozbiljnost, ali previše mek, premalo harizme za mase. Tito je imao uniformu. Dinko ima džemper s kragnom. Nije to to.

  – Novak Đoković – masovna popularnost, globalno prepoznatljiv, ali podseća sam sebe da Đoković nije baš… ovih… vrednosti. Plus teniski reketi nisu isto što i Titova štafeta. Uostalom odbio je da se vakciniše i ugrozio je celu Australiju.

Ponovo uranja u tišinu.

A onda, polako, kao uvid koji dolazi iz dubine meditativne prakse počinje da shvata:

 – Vučić je već pokupio sve Titove fazone.

Dragan to izgovori naglas. Zvuči mu neverovatno. Pa opet.

– Masa iza njega, priča kroz čoveka s ulice, svuda je, stalno nastupa, ne možeš ga se rešiti, drži sve konce…

Ponovo ućuti.

– Ali ipak – kaže Dragan na kraju, s olakšanjem koje ima samo čovek koji nađe ključnu distinkciju – Vučić ne može biti Tito. Jer Tito je bio predsednik Jugoslavije. A Vučić je predsednik Srbije.

– Srbija je – nastavlja Dragan svoj monolog, i glas mu dobija onaj ton koji koristi kad objašnjava mušterijama zašto je karamfil loš – Srbija je rupa Evrope. Dno dna. S tim ne može da se gradi civilizacija. Tito je imao Jugoslaviju. Jadran. Sloveniju. Beograd i Zagreb istovremeno. To je bio nivo. To je bio brend.

– Srbija nema ništa, samo jebeni narod koji uporno glasa za Vučića.

Izlazi iz stana s osećajem čoveka koji je duboko razmišljao i ništa nije rešio, ali je barem sve razumeo.

Sutra će na pijacu. Ljubičice bele stižu u četvrtak. Karamfila neće biti.

Borba se nastavlja.