Život na ivici: Budva

Budva

Budva. Izlazim iz kuće, pogledam lijevo, pogledam desno, pogledam pravo, pogledam gore – ništa mi nije poznato.

– Preko noći se samo dogradilo kao kuća Vinčesterovih, ili Rose Red Stivena Kinga, samo masu ružnije, kao Rose Red dae Kana Radević smislila, kad je bila na LSD. Da ne rečem kao nečija mentalna bolest pretočena u beton, ali baš neka ozbiljna bolest. Štaću, pustim drevnim instiktima da me vode. Tražim gdje sam se parkirao sinoć nakon tročasovne potrage za praznim parčetom trotoara, moram hitno u Maestral da stavim đedovinu na crveno, da povratim ujčevinu što sam juče na crno stavio. Posle 45 minuta više ne znam ni gdje mi je kuća a kamo li auto. Očaj me tjera na nepomislivo, da nekoga pitam, kad vidim taman nekog čovjeka šeta mungosa na povodac. Pitam ga je li vidio negdje mat crnog audija bez retrovizora, ima ogrebotine sa jedne i rupe od metaka sa druge strane, kaže on „Я вас не розумію, я українець.“ Mrš nazad u rusiju smraedu putinovski, rečem mu i pređem na drugu stranu ulice, kase sjetih da mu dobačim nešto i za to štoe ubio Navaljnog, okrenem se kad tamo đeje on bio sad stoji zgrada. Ništa, požurim se da i mene ne zazidaju ka onu u Skadar kad konačno vidim dva mještanina, dva budvanska oriđinala, Vesko Barović i Brano Mićunović. To mi dade ideju, uzeću taksi, stoje onamo pored Branovog solitera štoe podiga na 30 metara od Staerog grada, na mjestu gdje su nekad bili bioskop i biblioteka. Skrenem onamo put pošte, drueže Bemax kanjon iskopao, izgleda kao Tara Suza evrope nakon što su Kinezi šinuli materijal u nju. Nema veze, zaobiću kroz ono naselje pored, drueže mosta nema, opet kanjon. Ništa, idem na raskrsnicu za Sajam pokojni pa ću pored mora, kad dolje ima san što viđet, na 10 metara od mora Turci punom parom kopaju tunel do pakla, na onu istu parcelu gdje im je ministar urbanog planiranja prije samo nedelju dana zabranio radove. E moi Odoviću, mislin se, vazda li nađeš način da ga ispušiš. #ŽivotNaIvici 🇰🇬

Splačinijada 2022.